BLISKI POVRATAK U PROSLOST

Kada se sjetim i kada vidim sta sam pisao , sta sam radio ... vidim i sam koliko sam samo nezreo bio , koliko samo jedna godina covjeka okrene , samo se sjetim svih gluposti kojima sam okrivljavao druga posebno ljude i osobe i cure do kojih mi je bilo jako stalo , na kraju sam JA sam sam kriv i niko drugi ,moje djetinjarije i gluposti dovele su me da ostanem bez nekih odredjenih osoba na odredjeni nacin i kad se samo sjetim ljepih nekih trenutaka zbilja mi bude zao , ali sta sada ja tu mogu ona ce uvjek za mene biti ljepa sjecanja iz djetinjstva ovjekovjecena u mome srcu . Sada kada sam napustio mjesto svoga odrastanja niasm ni svjestan koliko sam zapravo daleko od onog sta me stvorilo koliko kilometara sam od svih ljudi koji su nekada cinili moj zivot ispunjenim . Kada sam tu kraj njih ni ne zamjecujem ih jer znam da su tu da cu ih sresti , da im se mogu obratiti kada mi zatrebaju , da ih mogu nazvat kada ih pozelim , da svaku moju glpost uz ljepu ispriku mi mogu oprostiti . Napustio sam ... napustio sam sve i njih i djetinjstvo i okruzenje u kojem sam rastao . Zapravo to je bio divlji zivot u rezervatu neznajuci sta je izvan zica tog rezervata , osjecao sam se da mogu uciniti sve da mi nece niko zamjeriti , mastao sam i sanjao nocima i danima da sam negdje drugdje da postoji neki paralelni svijet gdje sam ja otisao gdje zivim podaleko od svih drugih ... ali gle cuda , gle onog cuda ... otisao sam ... OTISAO SAM

U nekim trenutcima to je bila samo ideja , suluda ideja svima pa i samome meni , ali sada kada se ostvarila shvacam , shvacam da se morala desiti ... dogodila se sa razlogom , morao sam otici , morao sam , nisam imao drugog izbora jednostavno nisam , breme koje sam nosio postalo je pre veliko , naprosto sam morao otici , napustit krdo i rezervat , sigurno utociste , morao sam nisam vise mogao zivjeti u granicama neogranicenog morao sam prosiriti vidokrug , okusiti surovost i hladnocu ovoga svijat koji je doslovno hladan ovdje na sjeveru ...

Svijet je zapravo mijesto smjesteno u ovom svemiru gdje smo mi sami , mi smo taj svijet , moj svijet su bili samo ljudi oko mene ja sam ga cinio , ali nije to to nije to to ... gdje su ti pravi prijatelji , gdje su te "ONE" prave ljubavi , gdje je to skriveno niko nezna ali definitivno to nije to sto smatramo da je ponudjeno oko nas , ne svijet je jedno hladno mijesto , surovo gdje se svi bore za opstanak , gdje se svako bori za samoga sebe , niko nece postaviti ledja umjesto tebe , niko nece krvariti zatebe dok ti ne pustis krv za nekoga dok mu se ti ne posvetis duhom , tjelom , umom i razumoom dok ti ne pocnes stvarat niko nece ... ti si ta osoba koja stvara koja se trudi jer kako kazu " pomozi si i Bog ce ti " ...

kazu nije dovoljan jedan dan da se covijek promijeni , ne , nije , dovoljna je jedna stotinka sekunde da se promijeni , ali rijetki su ti koji se mjenjaju jer kazu " vuk dlaku mjenja a cud nikada " no da bi vuk bio prihvatjen u copor , mora se promijenit pod utjecajem okolnosti okoline i drustva , on se mjenja , mjenja se u sekundi samo da bude prihvacen ... ali zasto se mjenjat radi takvog neceg ljudi su jedinke , zato i jesu posebni je nema istih ima samo slicnosti , zato smo posebni , trebamo zadrzati sve dobro u sebi a lose ostavit negdje iza sebe ...

Sreca lezi u malim stvarima , u osobama u posebnim osobama koje nas ne mjenjaju nego samo izvlace sve dobro iz nas na vidjelo a lose umanjuju u nama . To je sreca to je ljubav to je prijateljstvo to je topao zagrljaj koji nas tjesi , svi to imamo samo moramo probuditi u sebi , nikada to nebih shvatio da nisam okusio ovaj svijet hladnoce i surovosti , nikada to nebih shvatio da nisam to dozivio ...

ali sada napustam vas vijerni citatelji koji se vjerojatno ni ne sjecate ovog bloga , na kojem smo se svadjali , mirili i pokusali vracati starim ljubavima ali... zavrsit cemo sa ali jer ipak samo pola 4 kod mene ...

NASTAVIT CU PISATI NEZNAM DAL CU SVAKI DAN ALI KAD DOJDE INSPIRACIJA A DOLAZI MI JAKO CESTO ...