ponedjeljak, rujna 10, 2007

ZA ONU KOJA ŽELI ZNAT JEL TA

Soy un hombre muy honrado
que me gusta lo mejor
por mujeres no me falta
ni el dinero ni el amor

jineteando en mi caballo
por la sierra yo me voy
las estrellas y la luna
ellas me dicen donde voy
ay, ay, ay ay,
ay ay amor
ay mi Morena
de mi corazon

me gusta tocar guitarra
me gusta cantar el "song"
mariachi me acompana
cuando canto mi cancion

me gusta tomar mis copas
agua ardiente selo mejor
tambien el tequila blanco
con su saleda sabor
ay, ay, ay ay,
ay ay amor
ay mi Morena
de mi corazon

me gusta tocar guitarra
me gusta cantar el "song"
mariachi me acompana
cuando canto mi cancion

me gusta tomar mis copas
agua ardiente selo mejor
tambien el tequila blanco
con su saleda sabor
ay, ay, ay ay,
ay ay amor
ay mi Morena
de mi corazon

5 Comments:

Anonymous Marcyana said...

Kancijon de marijachi a dac tako dakle meni je jasno

11 rujna, 2007 16:15  
Anonymous for u said...

http://samuraj_dac.youaremighty.com/

12 rujna, 2007 00:36  
Anonymous me 2 u 2 - oly 4u said...

ovo je za tebe gore jel

12 rujna, 2007 16:04  
Anonymous Spirit in a material world said...

Što učiniti kada ne shvačaš ništa oko sebe?
Kada ne razumiješ riječi i počinješ gubiti nadu za bolje sutra?
Trebam li odustati? Trebam li samo zatvoriti oči i praviti se kao da se ništa nije dogodilo?
Trebam li pobjeći?
Trebam li okrenuti leđa svojoj . . . . . . ?

12 rujna, 2007 19:09  
Anonymous Spirit in a material world said...

I kada više život nema smisla i kada pomislim da ne može biti gore...shvatim da može, gore od gorega, užasno...
Možda bi bilo lakše da sam slijepa, gluha ili možda samo da ne osjećam ništa... Tada ne bih mogla vidjeti stvari koje me ubijaju,čuti riječi koje me ostavljaju bez daha, guše, osjećati stvari koje mi rasijecaju iscrpljeno srce poput hladnog noža gorke sudbine... Voljela bih da mogu mrziti... Umjesto toga osjećam samo ljubav, bol, bespomoć, neizmjernu ljutnju i ne shvaćanje čime zaslužujem stvari koje mi se događaju... Znala sam da ću jednom puknuti, da ću izgovoriti nešto što ne bih smjela...ili možda ipak smijem... da, imam potpuno pravo na to... Vukla sam taj omamljujući dim u sebe kao da je posljednji dašak života koji udišem... Pila sam tu prokletu tekučinu koja mi je klizila niz grlo poput otrova koji će odnijeti sve probleme... Vozili smo se brzo kako bi osjetili uzbuđenje ili možda strah, jer ipak sve je bilo bolje od onoga što sam osjećala tada... Shvatila sam da više tako ne mogu, mada sam i sama svjesna da to govorim sigurno stoti put... Ali trebala bih jednom učiniti i nešto za sebe... Bilo bi lakše pobjeći... Ali ne mogu... Zato ću ostati tu... Slijepa, gluha i bez osjećaja za sve oko sebe...

16 rujna, 2007 13:06  

Objavi komentar

<< Home